Sveti trokuti slavenske mitologije

O etnogenezi Hrvatâ izneseno je mnoštvo hipoteza. Najpoznatije su među njima slavenska, gotska, iranska i hipoteza o autohtonosti, koja tumači da su Hrvati, bivajući potomcima Ilira, starosjedioci i samonikli. Ni jedna od njih nije uzmogla izboriti status općeprihvaćene teorije. Ovdje ćemo ostaviti po strani etnogenezu te ustanoviti nedvojbenu činjenicu da Hrvati – neovisno o tome jesu li se odnekud doselili u današnju domovinu ili je nastanjuju takoreći odvajkada te u kojoj je mjeri njihovo podrijetlo slavensko – govore jednim od (južno)slavenskih jezika. K tome u dubljim slojevima njihovih predaja i običaja možemo prepoznati prežitke (pra)slavenske mitologije uključujući toponime što na tu mitologiju ukazuju mnoštvenošću i snagom koje ne ostavljaju mjesta argumentiranim osporavanjima. Tomu ne proturječi okolnost da složena etnogeneza Hrvatâ ima brojne neslavenske slojeve odnosno sastavnice.

Hrvati u vrijeme prvih svojih političko-pravnih ustrojstava u današnjoj domovini bijahu Slaveni po kulturi i jeziku – a to zapravo znači i po identitetu. Hrvatski narodni vladari uspostavili su vlast koja je sudila prema slavenskim zakonima. Imena dotičnih vladara završavaju najčešće na -slav i -mir, a takovrsni imenoslovni oblici prisutni su i u drugih naroda koji govore nekim od slavenskih jezika. (Da identitet određuju jezik i kultura, a ne etnogeneza, možemo razabrati iz mnogih primjerâ, recimo francuskoga: rasprave o podrijetlu Francuzâ vodile su se i prije Građanske revolucije, pri čemu su jedni zastupali stajalište da su Francuzi podrijetlom Franci – drugi da su potekli od Gala. Franci su, podsjetimo se, zapadnogermansko pleme, Gali su Kelti. A jezik, kultura i mentalitet francuskoga naroda imaju dominantno romanske značajke.)

Mjestopis slavenske mitologije

Hrvati su davno slavenizirali topografiju zavičaja i domovine. Ti su nazivi živi i danas: kada je u srpnju bjesnio veliki požar nadomak Splita, izvjestitelji su često spominjali brdo Perun iznad Žrnovnice, naziv Veles nosi poluotok blizu Povila kod Novoga Vinodolskog, a dubrovačko prigradsko naselje kraj Rijeke dubrovačke zove se Mokošica. Još je mnogo primjera praslavenske sakralne toponimije, kako u Hrvatskoj tako i drugim zemljama: gora Perun nalazi se na obroncima Učke ponad mjesta Mošćenice, također i nad Varešom u središnjoj Bosni (u dubrovačkome se kraju, valja i to spomenuti, cvijet perunika zove bogiša, po bogu Perunu); Veleš (pojavni oblik imena Veles) uvala je na otoku Zlarinu okrenuta kopnu, a jedan od najpoznatijih južnoslavenskih toponima s imenom Veles jest makedonski grad u kotlini uz rijeku Vardar.

Slovenski arheolog i povjesničar Andrej Pleterski otkrio je 1996. da se toponimi posvećeni trima vrhovnim slavenskim božanstvima – Perunu, Velesu i Mokoši – često pojavljuju zajedno, i to u karakterističnu prostornom suodnosu. U tome Pleterski vidi odraz mitske drame. Nezaobilazna su ovdje imena Vjačeslava Vsevolodoviča Ivanova i Vladimira Nikolajeviča Toporova, ruskih jezikoslovca koji su 60-ih godina 20. stoljeća izveli svojevrsnu revoluciju u istraživanju praslavenske mitologije, proizišle iz praindoeuropske religije. Njihov je pristup preuzeo i na hrvatskoj topografiji iliti mjestopisu razradio akademik Radoslav Katičić. Svaka slavenska upravna jedinica odnosno župa bila je, smatra Pleterski, obilježena trima tako uređenim točkama, prostornim manifestacijama praslavenske mitologije. U članku Sveti trokut zagrebački Vitomir Belaj o tome kaže:

„Sadržaj drame koju na umu ima Pleterski je sljedeći: Perun (koji je u Slavena preuzeo ulogu Stvoritelja i Gospodara svijeta) skrbi za sveti red, on je gore, na vrhu (Stabla, Gore) na suhome; gospodar je groma (munju proizvodi tarući dva velika žrvnja jedan o drugi). Veles je njegov protivnik, obično zmijolik (on je obično zmaj – to je samo muški oblik imenice zmija), ali može se javiti i kao medvjed, mjesto mu je dolje u vlazi. On je Slavenima bog blaga (u ruskim ga dokumentima zovu скоmий богъ), tj. bog životinja i zlata. Veles unosi nered u uređeni svijet, penje se na Goru, uzurpira Perunovo mjesto, otima mu ženu, sina, zadržava za sebe vodu, blago... Gospodar je svijeta mrtvih. Žensko božanstvo (Mokoš, Živa?) je Perunova žena, ali i Velesova ljubavnica, pa je smještena uz neku vodu (zdenac, izvor, rijeku... voda je, naime, granica između svijeta živih i svijeta mrtvih); pola godine (pola dana) je gore uz muža, drugu polovicu dolje kod ljubavnika; posreduje između njih šaljući ljude u smrt. Poistovjećena je sa Suncem.“

Sukob se razrješava u mitu: Perun, razjaren, bȉje Velesa gromovima, strĕlama nebeskim, u-bija ga ispod duba (Dubrava, Dubrovnik!) i vraća natrag dolje, u njegov svijet, u vodu. Tako je uspostavljen prvotni Red. Posrijedi je praslavenska kozmogonija – njezina je posljedica ustrojstvo svijeta.

Važno je uvidjeti da Perun svoga protivnika Velesa (zmaja, zmiju) ubija, ali ga ne usmrćuje. To je Radoslav Katičić u knjizi Božanski boj ovako objasnio:

„Temeljno je značenje praslavenskoga ubiti ‘udaranjem ukloniti’, upravo ‘ukloniti s poprišta’, a ne nužno ‘udariti do smrti’. Praslavenski preverb u- nastavlja indoeuropski au-, koji se susreće i u latinskom au-ferre ‘odnijeti’. Kako je Perunov protivnik i sam bog, dakle besmrtan, teško je zamisliti da bi, kada ga taj ‘ubije’, bio doista mrtav.“

Sukob Reda i Nereda ponavlja se uvijek kada grmi i nebo paraju munje, a jak vjetar raznosi oslobođenu vodu. Za život ljudskih zajednica potrebna su oba boga, kao što su im potrebni suhoća i vlaga, stabilnost društva i nered koji omogućuje traženje novih i kreativnih raspoređaja i odnosa. Stoga rečeni boj nema obilježja zoroastričke, manihejske ili kršćanske borbe Dobra i Zla. Perun i Veles zatječu se u komplementarnoj i plodonosnoj suprotstavljenosti: dobar život čovjek ima kad su ti bogovi u dinamičkoj ravnoteži.

Češki povjesničar Jan Peisker – s čijim su mislima hrvatsku javnost upoznali Ivo Pilar i Milan Šufflay – otkrio je 20-ih godina 20. stoljeća na zapadnoslavenskome području 32 primjera sakralnoga prizorišta s jednako raspoređenim sastavnicama. U sredini se treba nalaziti tekuća voda, s njezine nizvodno gledane desne strane ima biti stijena koja imenom podsjeća na nešto tamno ili crno, npr. Vraga, pakao ili vranca; a s lijeve strane treba biti vrh čije ime asocira na nešto svijetlo ili bijelo, npr. Sunce, nebo ili bijeloga konja/kobilu. Veličinu toga Peiskerova otkrića umanjila je njegova zoroastrička, dualistička interpretacija prizorišta.

Prihvaćanje kršćanstva donijelo je novu toponimiju: na mjesto boga svjetla običavao se smjestiti toponim ili štoviše crkva s imenom kršćanskoga sveca povezana sa svjetlom, npr. sv. Vida; a s desne je strane bilo mjesto ili crkva nazvano prema pobjedniku nad Zlom, najčešće sv. Jurju ili sv. Mihovilu, svecima koje kršćanska ikonografija prikazuje kako ubijaju zmaja.

Geometrija i astronomija
svetih trokuta

Zamisao da se štovanje praslavenskih bogova očitovalo u krajobrazu dobila je pravu potvrdu tek u radovima Andreja Pleterskoga. On je utvrdio tri točke postavljene u pejzaž prema strogim kriterijima. Te točke – koje se mogu povezati s Perunom, njegovim zmijskim protivnikom Velesom (ili pak Velesovim posinkom a Perunovim sinom Jarilom/Jurjem) te s Mokoši (oko koje se svađaju Perun i Veles) – trebaju imati vizualni kontakt. S Perunom ili Gromovnikom povezan je stanoviti viši vrh; druga je točka manji vrh, stijena, špilja, povezana s Velesom; treća se točka obvezno nalazi uz vodu i time biva u značenjskoj vezi s Mokoši, Majkom Zemljom koja ima rađati. Ta voda, uglavnom tekuća, granica dvaju svjetova, nalazi se između Mokošine točke i točke koja pripada Velesu. Vrlo je važno reći da je nakon pokrštavanja ženska točka označavana imenom neke kršćanske svetice, obično Blažene Djevice Marije.

Nadalje, dužina koja spaja Perunovu i Velesovu točku odnosi se prema dužini između točke jednoga od njih i točke koja predstavlja Mokoš kao √2:1 (√2 je 1,4142...). Najduža stranica trokuta (pogrešno bi bilo reći hipotenuza, jer nije riječ o pravokutnome trokutu) obično povezuje točku Peruna i Velesa (ta je dužina veća od njihove udaljenosti prema Mokoši). Jedan od kutova ima oko 23 stupnja jer otklon Sunca između suncostaja i ravnodnevnice (solsticija i ekvinocija) iznosi 23°27΄. Podrobnije objašnjenje podastro je Goran Pavel Šantek u članku Paški sveti trokut:

„Posebice je važan kut od 23 stupnja (otprilike od 22° do 25°), koji predstavlja otklon između zamišljenih eklipsa (Sunčevih putanja) u dane ekvinocija i solsticija, a iznosi u našim krajevima 23°27΄. Mokoš boravi, prema interpretaciji Andreja Pleterskoga, pola godine (ljeti) kod zakonitoga muža, a drugu polovicu (zimi) kod ljubavnika u podzemlju. To se odražava u dizanju i spuštanju Sunca iznad odnosno ispod srednje eklipse (na dane obaju ekvinocija): kada je Sunce iznad, onda je kod muža, a kada ispod, onda je kod njegova suparnika. Nebesko i podzemno božanstvo (Perun i Veles) time su simbolički povezani s ljetnim odnosno zimskim suncostajem, a žensko koje ih spaja, s ravnodnevnicama. Dakako da se u prirodi ti odnosi nisu uvijek mogli posve precizno primijeniti na krajobraz, pa treba računati na izvjesnu toleranciju u izmjeri.“

Holistički pristup
svetim trokutima

Sveti trokut na Pagu, za koji je utvrđeno da zadovoljava navedena pravila, istražili su posljednjih desetak godina etnolozi i kulturni antropolozi Vitomir Belaj i Goran Pavel Šantek, pri čemu im polazište bijaše Katičićeva slika: gore Sv. Vid, dolje Dubrava, a pod njome voda (more). Utvrđene su na Pagu tri točke praslavenskoga svetog prostora, sakralnog prizorišta, od kojih je najviša služila i kao solarni opservatorij. Te su točke: crkva sv. Vida (smještena oko 330 metara nad morem) s lijeve strane Paškoga zaljeva (koji je izdužen te se proteže duboko u kopno, tako da djeluje gotovo kao ušće rijeke), zatim crkva sv. Jurja sjeverno od grada Paga te crkva Blažene Djevice Marije u Starome gradu. Još je i danas na Pagu živa predaja o suši na otoku, kada se žitelji obratiše za pomoć Djevici Mariji te ona učini da u zdencu, smještenu u dvorištu franjevačkoga samostana pored današnje crkve, bude toliko vode da se prelijevala. „Ljudi to pripisuju čudu, jer je crkva na brdašcu“, kaže Goran Pavel Šantek i dodaje: „Osim toga, blizu crkve je i izvor, fons magnus, za koji se vjerovalo da je na njemu Marija prala Isusu pelene. Ti su podaci sukladni etimologiji imena Mokoš.“

Brojni su takvi sveti trokuti na prostoru Hrvatske. Vitomir Belaj opsežno je i pomno istražio trokut kod Ivanca, zagrebački trokut, zatim ogulinski, oštarijski, psunjski i druge. Posrijedi je interdisciplinarni odnosno holistički pristup gdje su uključene spoznaje jezikoslovlja, etnologije, antropologije, arheologije, arhitekture, povijesti, povijesti umjetnosti, astronomije, aritmetike i geometrije. Naši davni preci smjestili su u prostor slavenske bogove, koji su nakon pokrštavanja zaboravljeni ili prekriveni, u smislu interpretatio christiana, imenima i značajkama kršćanskih svetaca. Veoma su vrijedna takva otkrića, vrlo su poticajne takve kulturne interpretacije prostora koje govore o međuodnosima povijesnih i religijskih slojeva u Hrvatâ, naroda snažno obilježena slavenskim i kršćanskim identitetom.